INFESTATION (2009)
režija i scenario: Kyle Rankin
zemlja porijekla: USA
trajanje: 91 min.
Jipi, džinovske bube! Sličnu tematiku nismo vidjeli još od Eight Legged Freaks i serijala Starship Troopers. U filmu Elorija Elkajema napasnici su bili džinovski pauci, a u Verhoevenovom čedu (i subsekventnim nastavcima) neke bubetine kojih ne mogu da se sjetim. Ovde su u pitanju ogromni jelenci ili bar nešto što liči na to, mada se na vašem mjestu ne bih uzdao u zoološke informacije iznijete ovde.
Radnja filma je sasvim jednostavna – mladi nerd i zabušant Kuper, svježe nakon što je dobio otkaz zbog pretjeranog glupiranja na radnom mjestu, čuje neki ekstremno uvoparajući ton i onesvijesti se. U nekom neodređenom kasnijem trenutku se budi začauren u nekakvu čauru i ispetlja se odatle, samo da bi na svoj užas otkrio da su neke ničim izazvane džinovske bube načisto pomele ljude sa lica zemlje. Napolju nema nikog, a u unutrašnjosti zgrade nalazi se još nekoliko čaura sa preživjelima. Kuper ih redom oslobađa i tako formira odbor za otpor koji će pokušati da se suprotstavi bubetinama i savlada ih. Naša herojska družina prvo pokušava da preko radija uspostavi kontakt sa eventualnim drugim preživjelim osobama, ali odgovora nema. Zajedno sa pustim ulicama, to nas navodi na zaključak da su razmjere buvljeg uništenja apokaliptične. Kuper predlaže da se prvo dokopaju njegove kuće i tamo sretnu s njegovim ocem, militantnim gun-freak desničarom koji bi grupi obezbijedio neophodni firepower i leadership.
Grupica će tokom svog putovanja da otkrije dvije stvari: Prvo, bube (koje inače mogu da lete, to sam zaboravio da spomenem) odnose ljude u nekakvu svoju bazu i tamo ih drže spremne za ishranu. Ovo je motiv očigledno inspirisan filmo(vi)m(a) War of the Worlds i, valjda, knjigom koju je po tim filmovima napisao H.G. Lewis. Ovaj, Wells. Drugo, kad bube spiče nekog u leđa nekakvim žaokama or something (?), taj se malo pogubi, a poslije pretvori u full-fledged kentaura, samo što umjesto konjskog tijela ima paukolike noge. Ako ste igrali Doom 3, tamo imate jedno stvorenje koje dosta podsjeća na ova čudovišta. Prvo otkriće dovodi do rasparčavanja grupe, pošto će neki htjeti da bježe dalje, a neki da udare na samu bazu ne bi li oslobodili svoje voljene osobe (yuck). Zahvaljujući transformacijama u pauke, među preživjelima postoji tenzija nalik na onu iz The Thing – nikad se ne zna ko je «zaražen» i ko već u sljedećem trenutku može da se okrene protiv dotadašnjih drugova.
Ako ćemo pošteno, Infestation je u potpunosti obavio posao koji je preuzeo na sebe, a to je da bude nepretenciozan zabavan postapokaliptični filmić. S bubama. Likovi su uglavnom so-so, sve do pojavljivanja Kuperovog oca, koga glumi uvijek odlični Ray Wise. Razmišljam da mu ovih dana napišem pohvalno slovo na blogu, jer čovjek ne samo da se ne boji da igra u niskobudžetnim hororima (Dead End, Jeepers Creepers 2, Infestation,...) već te poslove shvata maksimalno ozbiljno i briljira u svakom filmu. A i filmovi u kojima se pojavljuje su redovno dobri. Na stranu njegova urođena harizmatičnost. Elem, dakle, najsvjetlija tačka ovog filma upravo su prepucavanja Kupera i njegovog oca. Scena koja fenomenalno sumira sve ovo je kad se Kuper požali ocu kako su se u njihovoj porodici osjećanja vrlo rijetko pokazivala, a ovaj mu odgovara:
«Son, let me tell you a little story... you're an idiot!»
Pohvalno je što se sa ovim zezanjem išlo do kraja, tj. nema onih davežnih scena kad se do tada bezosjećajan lik raspilavi i raspekmezi i počne da se izvinjava i da cmizdri.
Humor je podnošljiv, nema iritantno stupidnih šala, ali rijetke su i scene u kojima ćete se glasno smijati.
Malo sam odlutao. Vraćamo se na prvu misao prethodnog pasusa – Infestation je ispunio ciljeve koje je sebi zacrtao. Međutim, sa ovakvom pričom čovjek može opravdano da pomisli da je tu moglo još svašta da se ubaci. Meni je recimo krivo što se nije išlo više u smjeru Feast serijala. Nije da sam očekivao onakva ništavila i karikature od likova, ali malo više mašte na tom polju ne bi škodilo, a dobro bi bilo i da je iz tog serijala preuzeto uklanjanje preživjelih na ekstremno bizarne načine. I naravno krvave scene.
S druge strane, ako ćemo pošteno – vjerovatno će većini ljudi ovaj film biti mnogo bolji od Feasta i biće im vrlo drago što se Kajl Renkin nije srozao na nivo te besmislene trešerčine. Ako spadate među one tri i po osobe koje do imbecilnosti vole sva tri dijela Feast trilogije, pomirite se na početku da ovo nije Feast s bubama i svidjeće vam se i Infestation. Nadam se i nastavku ovog filma, a ako koga zanima – Renkin radi još jedan post-apokaliptični film sa Rejom Vajzom. Yeah!
Disclaimer: Da, ove slike sam maznuo sa Interneta! Nisam imao priliku da sam grebujem neke i ukrao sam ih. Tužite me! Mnjnjnjnj...
CARRIERS (2009)
režija i scenario: Alex Pastor, David Pastor
zemlja porijekla: USA
trajanje: 84 min.
Moram priznati da me je tokom gledanja Carriers prilično razočarao. Fakat da je u pitanju čista drama a ne hororčina o stravičnom virusu koji ljude pretvara u krvožedne kreature žedne ljudske krvi i njihovih trtičnih i ključnih kostiju za pravljenje supice jednostavno nisam mogao da svarim. Pošto preskordiciju, odnosno predosećanje budućih događaja, zaista nisam imao, veoma me je iznenadilo što sam naknadnim razmišljanjem (koje se desilo tokom pisanja prve verzije rivjua) došao do zaključka da je ovo zapravo odličan film.
Kao što znamo, Carriers je priča o četiri mlade osobe (dva brata, cura jednog od njih i još neka plavuša čije relacije s drugim bratom nisu baš najjasnije) koje se nalaze na road-tripu kroz postapokaliptičnu Ameriku, opustošenu jednim vrlo zaraznim i vrlo smrtonosnim virusom. Plan braće je da se dokopaju nekakvog hotela na plaži gdje su prije išli kao djeca i da tamo zajedno sa svojim ljepšim polovinama sačekaju bolja vremena i, ako bude neophodno, daju svoj doprinos repopulaciji Zemlje. U centru pažnje su upravo ovi likovi a ne sama apokalipsa, tako da smo ostali uskraćeni za prizore spektakularnog vejstlenda sa brdom napuštenih automobila i leševa koje nema ko da sahrani, dok muve zunzare zunzaraju okolo u potrazi za ukusnim zalogajima ljudetine iz obližnjeg kontejnera. Ostali smo uskraćeni i za supernapete scene jurnjave nalik na film [REC].
Što mu nedostaje na polju horora, međutim, Carriers obilato nadoknađuje čistom dramom. Od početka pa do samog kraja film je krcat momentima u kojima su likovi prinuđeni da donose užasno-grozne odluke jednu za drugom. S jedne strane je tu standardna očiglednost za filmove ovog tipa, a to je borba za opstanak, a s druge – borba za očuvanje ljudskosti. Ovo dvoje najčešće međusobno isključuje jedno drugo, što dovodi do kamiona moralnih dilema i napetih situacija u kojima se testiraju karakteri likova u filmu. Dva brata, koji predvode ekipu, su sušte suprotnosti. Stariji (koga inače glumi Kris Pajn, poznat nam kao mlađana verzija kapetana Kirka iz novih Zvjezdanih staza, koje su čak solidan film!) je vođa ekipe, onaj ko preuzima odgovornost u ključnim trenucima i donosi gadne odluke umjesto drugih. Njegova odlučnost ogleda se u spremnosti da brzo reaguje na zahtjev situacije i da pri tome ne razmatra moralne implikacije odluke, sve dok je u pitanju suvi opstanak i napredak prema zacrtanom cilju. Neko bi reko «Hej, pa taj lik je jedan bezosjećajni gadni gad!», međutim to bi bilo potpuno imbecilno pojednostavljivanje (a ta imbecilna pojednostavljivanja su upravo najčešća u rivjuima na Internetu). Pomenuti lik, kome je inače ime Brajan, na sebe preuzima odgovornost između ostalog i zato da bi sačuvao svog brata od toga, da bi on kad/ako stignu do cilja imao što mirniju savjest. Deni (pomenuti brat, naime) se otvoreno grozi pojedinih bratovih postupaka, ali ipak nije toliko pao s kruške da ne shvata njihovu kritičnost za uspješan završetak kompletne zavrzlame. Pred kraj filma, naravno, braća jedan drugom u potpunosti istresu u lice sve što imaju. Mislim verbalno.
Što se tiče ženskih likova, Bobi (Pajper Perabo), Brajanova cura, jeste jedno prekrasno dobrodušno stvorenje (a, molim vas, kakva će biti kad je glumi Pajper?) koje se na samom početku instantly sprijatelji sa zaraženom djevojčicom koju pronađu na putu. Kejt, ona cura što je Deni poveo sa sobom a nije mu cura, je na početku relativno nedefinisana, da bi se kako vrijeme odmiče sve više otkrivao njen karakter, što ne bih spojlovao.
Zapravo ne bih više ništa spojlovao. Mislim da je šteta da sad taksativno nabrajam situacije u kojima se desilo to-i-to, što je po likove imalo takve-i-takve posljedice. Neka bude dovoljno (ako mi ne vjerujete na riječ, možete da odete do obližnjeg kupatila, napunite kadu vodom i onda se tresnete tavom po glavi) sljedeće: Napetih situacija ne nedostaje. Početak sa zaraženom djevojčicom i njenim ocem je samo početak. Ovo nije jedna od onih kretenskih drama koje naprave nekakvu situaciju, pa onda namjeste da se ona riješi sama od sebe, bez uticaja glavnog i odgovornog lika (standardan primjer je recimo kad se u filmovima žena koleba između muža i ljubavnika i onda se ispostavi da je muž đubre koje u zamrzivaču drži raskomadane ljudske leševe i onda taj muž pogine tako što mu klavir padne na glavu, a ona vesela i raspoložena i neokrvavljenih ruku odjaše s ljubavnikom u zalazak sunca na leđima njegovog vjernog magarca). Ovde će svi likovi u ovom ili onom trenutku morati da naprave nekakav kompromis koji ih definiše. Kraj je takođe odličan, a ne bih ga spoilovao, tako da ćete i to morati da mi vjerujete na riječ. A kad je sve tako dobro, onda bez problema možemo da oprostimo neke slabije dijaloge, nepotrebnu naraciju, povremeno preglumljivanje, pa čak i nedostatak kvalitetnih postapokaliptičnih prizora. Ako ste prije gledanja svjesni da je ovo drama koja je samo drama i nijednog trenutka se ne trudi da gazi na teren 28 Days/Weeks Later i filmova sa zombijima, velika je vjerovatnoća da ćete primijetiti odličnost Carriersa uprkos tim nekim sitnim nedostacima, kojima se na kraju krajeva detaljno bave samo cjepidlake.
ZOMBIELAND (2009)
Režija: Ruben Fleischer
Scenario: Rhett Reese, Paul Wernick
Zemlja porijekla: U.S. and A.
Trajanje: 88 min.
Ispostavlja se da je vrlo teško napisati rivju ovog filma. Evo pokušavam već treći put. Pitanje je naravno s koje strane pristupiti – da li se osvrtati na neshvatljiv hajp kojim se ovaj film hajpuje kao nekakvo supergenijalno hororkomično remek-djelo ili ignorisati sve to, biti potpuno objektivan i tretirati film kao ono što jeste, a to je – romantična komedija. Sa zombijima, doduše, ali ipak romantična komedija, koja pri tome čak uopšte nije revolucionarna jer uredno poštuje sve kanone koji važe za te filmove – nema smrti glavnih likova, glavni gik će uvijek na kraju da pokupi superzgodnu i superkul glavnu curu koja je cura njegovih snova, iako nema nijednog razloga da ona padne na tako nekog luzerskog šmokljana, film će biti umjereno smiješan na početku a onda će odlučiti da se shvati ozbiljno i sve će otići u materinu. Tako da, s te objektivne strane, o filmu nema mnogo toga da se kaže.
No dođavola, mi se ovde ipak bavimo apokalipsom, te moramo da spomenemo i apokaliptičnost i zombičnost ovog filma, iako su oni samo pozadinski dodatak. U suštini, obraćanje pretjerane pažnje na ovaj dio predstavlja na neki način priznanje je to film o zombi apokalipsi, iako nije. A taj dio mora da se opiše, jer je dođavola ipak prisutan, makar i kao pozadina. Jel shvatate vi uopšte kakva je ovo moralna dilema? Eto napisao sam već dva rivjua prepuna briljatnih opaski i duhovitih primjedbi koje sam prinuđen da ridžektujem jer mi se sam pristup nije činio odgovarajućim.
Oh, well, šta da se radi. Elem, dakle u pozadini potpuno generičke ljubavne priče potpuno nezanimljivih likova nalazi se i zombi apokalipsa. Slično kao u Last of the Living, kraj svijeta je prikazan kroz nekoliko kratkih flešbekova u vidu vijesti u uvodu filma. Nakon toga palicu preuzima bezimeni šmokljan koji je tek nakon kraja svijeta počeo da živi, tj. izašao iz kuće i prestao da igra World of Warcraft. On je ujedno i nepotrebni narator filma i na početku nam, u najsimpatičnijem i najduhovitijem dijelu, prikazuje svoja pravila za preživljavanje, koja polemišu sa decenijama starim horor klišeima. Znate ono – kad upucaš čudovište, nikad ne provjeravaj da li je stvarno mrtvo i tako to. Ovo konkretno pravilo u filmu postaje pravilo o duplom pucnju. Slično, tu je i pravilo da se uvijek pregleda zadnje sjedište pri ulasku u auto itd. Međutim, ni Zombilend, kao ni bilo koji drugi film do sada, ne bavi se frapantnom slučajnošću da čudovišta nikad zapravo ne pokušavaju da ubiju glavnog lika, već kad im se nađe na penalu oni umjesto da ga ujedu ili da mu odgrizu glavu bacaju ga okolo po stolovima i zidovima sve dok se ovaj u pogodnom trenutku ne nađe pored neke sačmare kojom im raznese glavu.
Elem, taj naš heroj nakon okršaja sa zombifikovanom Amber Heard kreće u Kolumbus u posjetu svojim roditeljima i na autoputu zakrčenom napuštenim automobilima nalijeće na Rednek Mrcinu Vudija Harelsona. Da je ovo iole ozbiljan film, postavilo bi se opravdano pitanje zašto bi Vudi, sirovina kakva već jeste, primao ovog smotanog nerda u svoje prevozno sredstvo, ali pošto je u pitanju romantična komedija, svaka ozbiljna analiza pada u vodu. Slično važi za neobjašnjivo ponašanje one dvije glupače (buduća cura ovog šmokljana i njena mlađa ali jednako iritantna sestretina) koje ovu dvojicu idiota preveslaju i otmu im sve što imaju, pa ih onda bez ikakvog razloga još jednom preveslaju (iako nemaju nikakve koristi od toga), a onda im se takođe bez ikakvog razloga pridruže do kraja filma. Ovo idiotsko iživljavanje dvojice budalastih scenarista nastavlja se do samog kraja filma kad one dvije imbecilne idiotske kravetine bacaju na najretardiraniji mogući način u potpuno bezizlaznu situaciju samo da bi naš heroj mogao da se pojavi na bijelom konju, pardon – u crnom džipu ili šta već, pobijedi svoju traumu iz djetinjstva vezanu za klovnove u sjajnom duelu sa klovnom zombijem, spasi dan, postane Heroj i osvoji curu. Eto vam naravoučenije, djeco – morate da budete Heroj da biste osvojili curu svojih snova, čak i ako je ona jedna totalna bezveznjakuša od kučke.
Pošteno govoreći, Zombilend je ipak znatno zabavniji od većine drugih srodnih filmova (= romantičnih komedija). Iako povremeno pokušava da ozbiljan (tipa kad Vudi Harelson priča kako je izgubio sina, mislim dno dna), ima vrlo simpatičnih dijelova, npr. pomenuti okršaj sa klovnom, zatim početak filma i uvodna špica koja obiluje makljažom i slow motionima, tu je i zabavan kameo Bila Mareja, koji glumi samog sebe (i igrom slučaja biva ukokan od strane glavnog junaka, dok reakcija likova nakon tog ubistva pokazuje koliko je ovaj film zapravo plitak i neozbiljan) i tako dalje. Nas ljubitelje apokalipse, pored nekoliko okršaja sa zombijima, može da zadovolji samo scena sa ostavljenim autima na putu kojim se kreće glavni junak.
Po osnovnom principu novinarstva – da se čuje i druga strana – evo vam link za ekstremno pozitivan Ghoulov rivju. On se pretežno bavi podtekstom filma, tako da ja srećom nisam morao da piskaram o tim učitanim glupostima. A evo vam i link za diskusiju o Zombilendu na forumu Znaka Sagite. I to je to od mene. A sad bježite. Nema više ništa. Gotovo. Doviđenja! Ajd gubite se.
DAMNATION ALLEY
Prije Aleje prokletstva jedino djelo Rodžera Zelaznija koje mi je palo šaka jeste prva knjiga (zapravo prvih pet knjiga) Hronika Ambera. I dok to smatram u književnom pogledu vrlo uspjelim djelom, ipak me nije dovoljno zainteresovalo za čitanje nastavka, jer ta karakteristična vrsta fantazije koju piše Zelazni nije baš moj cup of tea. Kažu da i njegova ostala djela sadrže raznorazne paralelne svjetove, bogove, polubogove, demone, magične artefakte i sl., te vjerovatno u tom opusu Aleja prokletstva, kao standardan SF, štrči kao... pa, nađite sami neku dovoljno nekulturnu metaforu, ovde je nećete pročitati. Ja sam kulturan čovjek.
Što se Aleje prokletstva tiče, u pitanju je priča o liku (na početku ih je više, ali odmah se zna ko je glavni dasa i ko će vrlo brzo da ostane sam na zadatku) koji treba da ode od Los Anđelesa do Bostona da bi tamošnjem stanovništvu odnio nekakve lijekove. Da se kojim slučajem dešava u sadašnje vrijeme, taj put bi bio pjesmica, a knjiga vjerovatno dosadnija i od Budenbrokova. Međutim, Aleja prokletstva se dešava koju stotinicu godina u budućnosti, kad je svijet zbrisan s lica zemlje nuklearnim ratom. Stanovništvo je desetkovano, tehnologija otišla u vražiju mater, nebo promijenilo boju i stalno se pojavljuju neke crne linije, da i ne spominjemo tornada i kiše kamenja, duvaju tako jaki vjetrovi da avioni više ne mogu da lete (inače bi put od Los Anđelesa do Bostona bio šetnja u parku, a knjiga zanimljiva kao osrednji domaći film), životinje su mutirale i narasle, postale krvožednije, tu su i neka čudovišta koja uopšte nemam pojma šta predstavljaju i tako dalje i tako dalje. Sjedinjene Američke Države više ne postoje kao pojam – ono malo državica na istočnoj i zapadnoj obali su tehnički nezavisne države. Država Kalifornija, država Boston i sl. (znam, Boston je grad a ne država, ali tako piše u knjizi). One imaju neku vrstu uprave, ali sve je to prilično demolirano. Tu su i neizbježne bande motociklista, koje caruju područjima koja nisu zagađena radijacijom.
Naš «heroj» zove se Pakao Taner. Znam, mislite sigurno da mu je Pakao nadimak, ali mu je zapravo to pravo ime. Kažu da je njegov otac, kad su ga pitali kako će nazvati svoje novo novorođenče, rekao nešto tipa «Oh, Hell!». Incidentally, ime mu u potpunosti odgovara. Rijetko ćete takvo đubre sresti u literaturi bilo kojeg tipa, da i ne spominjem ulogu spasioca čovječanstva (naime, bostonskog čovječanstva). On je pljačkaš, ubica, siledžija, nema ni trunku griže savjesti, jedino što mu je na pameti je da utekne od postavljenog mu zadatka (njega su inače pustili iz zatvora i ponudili mu pomilovanje u zamjenu za obavljanje posla, jer je najbolji vozač u tom opustošenom svijetu), ne libi se čak ni da puca na svoje kolege iz ekipe. Zaista, s Paklom Tanerom pojam antiheroja dobija sasvim novo značenje. Avaj, Zelazni nije baš bio konzistentan, te negdje na pola knjige naprasno obrće ćurak naopako i Taner postaje klasični dobrica. Šteta je što karakterizacija tog glavnog lika nije malo bolje urađena.
Rekoh već da su u nekadašnjim U.S. and A. preživjeli skoncentrisani na krajnjem istoku i krajnjem zapadu (Zelazni bar nalazi za shodno da ostatak svijeta spomene, za razliku od nekih autora kojima se čitav svijet sastoji od Sjedinjenih država). Opustošeni i jezivo opasni dio u sredini je tzv. Aleja prokletstva. Samo jedan lik je uspio da je pređe, a to je izvjesni Bredi, koji je u LA donio vijesti o kugi u Bostonu i umro odmah nakon toga. Vlasti promptno reaguju i šalju tri ubitačno nabudžena oklopna vozila sa ukupno pet ljudi (trebalo je da bude šest, ali je Taner polomio rebra svom bratu da bi ga izvukao od zadatka) da pokušaju da ponove Bredijev poduhvat, ali u suprotnom smjeru, i odnesu neophodne lijekove u Boston.
Ta vozila su neka čudesa nalik na oklopne transportere, samo što su naoružani raketama, mitraljezima, bacačima plamena, imaju štit protiv radijacije i sve druge neophodne sastojke koje tražite kad kupujete sebi novi auto. I, uglavnom, priča u Aleji prokletstva sastoji se od opisa putovanja malobrojne ekipe (koja je sa svakim iskušenjem sve malobrojnija) kroz tu već spomenutu Aleju prokletstva. Tu dolazimo i do osnovne mane ove knjižice – iako je taj svijet fantastično zamišljen, nije baš najbolje realizovan. Jednostavno imate utisak da se heroji kreću po pravoj liniji i da se pred njih stavlja jedno po jedno iskušenje – te tornado, te džinovski slijepi miševi, te džinovski pauk, te ovo, te ono... kao da je Zelazni htio da opiše tih nekoliko stvari koje su mu pale na pamet i da ih skine s vrata. Iako su opisi svake pojedinačne opasne situacije vrlo dobri, nema se osjećaj neke jasne strukture (ma koliko ona bizarna bila) u svemu tome, već sve izgleda nekako nasumično nabacano. Ovo je, slično Putu za Mars Erika Ajdla, nešto što bi sigurno mnogo bolje izgledalo u filmskoj verziji, ako bi režirao recimo Džejms Kameron ili Roland Emerih ili tako neko talentovan za vizuelni spektakl (o postojećoj filmskoj adaptaciji na kraju teksta).
Dramski dio, tj. likovi i to, je za svaku osudu. Niti nam je pruženo ikakvo suvislo objašnjenje naprasne transformacije glavnog lika niti bilo ko od sporednih likova služi ičemu. Da stvar bude gora, kao da je Zelazni mislio da mu je priča prekratka, te je Tanerove doživljaje ispresijecao potpuno nepotrebnim digresijama u kojima opisuje neke tamo sasvim desete likove koji blage veze s osnovnom radnjom nemaju. Većina njih je u Bostonu, a mnogo bolje bi bilo da uopšte nije spominjano šta se dešava u Bostonu, tj. da smo ostavljeni u neizvjesnosti da li Tanerov put uopšte ima smisla, odnosno da postoji mogućnost da su svi tamo već odavno odapeli. Na kraju nas ne čeka nikakav pančlajn, nikakav plot tvist, poenta ili nešto slično – knjiga se, kad ostane bez materijala, jednostavno završi. Takođe, stil pisanja nije baš nešto o čemu biste pisali kući. «I onda je on uzeo džezvu i skuvao sebi kafu, pa je malo dremnuo, pa je nastavio da vozi, pa ga je napao džinovski pauk, a onda mu je cura donijela još kafe, pa je gledao TV, a onda su sredili džinovskog pauka kad jao si ga nama eto ti bande motociklista pa su sredili jednog pa drugog pa trećeg, pa su onda opet malo odrijemali» itd. Moguće da je prevodilac bio malo pijan, ali čini mi se da je Zelazni svakako u Hronikama Ambera imao mnogo bogatiju i sadržajniju rečenicu i pasus. I knjigu.
Uprkos ovim zamjerkama (kakav bi to rivju bio bez zamjerki?), pravi ljubitelj apokalipse ne bi smio da propusti ovo štivo, ako ništa drugo, ono zbog odličnih akcionih dijelova i činjenice da se knjižica čita brzo i lako, ko da ju je pisao Dragoslav Mihailović. Inače, postoji i istoimeni film snimljen po ovoj knjizi, koji sam gledao prije nekih petnaestak godina i sasvim je moguće da je upravo on i probudio moju ljubav prema (post)apokaliptičnom (pod)žanru. Za taj film vezana je interesantna anegdota. Naime, nakon silnih (post)produkcionih patnji, 20th Century Fox ga je konačno pustio u promet sedamdeset sedme, zajedno sa još jednim filmom. Od tog drugog filma nisu očekivali ništa, a Damnation Alley je trebalo da bude visokobudžetni blokbaster. Na kraju je Aleja neslavno flopnula a taj drugi film je bio... Star Wars :-) Inače, prva verzija scenarija je bila (kažu) potpuno vjerna knjizi i veoma se dopala Zelazniju, koji je dao svoj blagoslov. Međutim, nakon toga su iz ko zna kog razloga sve promijenili napravili nešto sasvim deseto. Kažu da je Rodžer gledao film ne znajući za te silne promjene, te da je bio ne malo iznenađen (i uvrijeđen) konačnom verzijom. Ja se filma vrlo slabo sjećam, tako da ću uskoro ponovo da ga gledam, što znači da i vas čeka njegov rivju. Naravno, ako poslije ovog užasno dosadnog opisa ne pobjegnete glavom bez obzira i zauvijek izbrišete ovaj blog iz vaše bookmark liste.
LAST OF THE LIVING (2008)
Režija i scenario: Logan McMillan
Zemlja porijekla: Novi Zeland
Trajanje: 88 min.
OK, dakle skupi se grupica ljudi, zaljubljenika u žanr, svaki posudi po nekoliko desetina ili stotina dolara od bogatih stričeva, ujaka, tetaka, komšija i sl. i snime film. So what? Zašto bi nas uopšte bilo briga za njihovo glupiranje s kamerom i eventualnu dobru zabavu tokom istog? Ako je jedina svijetla tačka rezultujućeg ostvarenja to što je neko «pokazao ljubav prema žanru» ili se «dobro zabavljao», piši propalo. Krajnje korisnike, tj. nas, to može da zadovolji samo ako pomenuti proizvod ima neke kvalitete koji transcendiraju interne šale u nekakvom geekovskom kružoku. Ili dosta golotinje.
Pokazuje se da je Last of the Living sasvim solidan i vrlo zadovoljavajući film, ali samo ako ste veeeeeeeeeeeeeeeliki ljubitelj vrrrrrrrrrrrrrrrrlo uskog podžanra u hororu, a to je apokalipsa. Actually, zombi apokalipsa. Ako vam je, dakle, kao i svakom normalnom čovjeku, omiljena tema u umjetnosti nestanak kompletne ljudske rase (pri čemu je zombi-virus mnogo interesantniji uzrok svega od donekle banalnog nuklearnog rata), onda je vrlo vjerovatno da će vam ovaj film prijati. A čime konkretno on nadvladava sva svoja ograničenja (koja uključuju nedostatak budžeta, povremenu škripavu režiju, prilično slabe efekte i nedovoljno maštovit scenario), o tome nešto kasnije.
Dakle, cijenim da je iz prethodna dva pasusa postalo prilično jasno o čemu se radi – kraj svijeta izazvan zombi virusom. Srećom, kao u starijem novozelandskom remek-djelu The Quiet Earth, kraj svijeta je samo početak. Kroz uvodnu špicu prikazan je kolaž TV vijesti, izvještaja i sl., koji govore o neobičnom virusu koji ljude transformiše u zombije. Sa krajem uvodne špice, tu je i kraj svijeta, simbolizovan scenama u kojima Morgan, jedan od tri glavna lika u filmu, jurca kroz totalno puste ulice grada... kojeg tačno? Pa, ne razumijem se baš u Novi Zeland, ali kako znamo da oni imaju dva velika grada, Velington i Ouklend, pretpostavljam da je neki od njih u pitanju. Dakle, u prvoj sceni imamo ono što smo već vidjeli u filmovima 28 Days Later, The Quiet Earth, Vanilla Sky itd., srećom bez frontalne muške golotinje koja je krasila dva prvonavedena ostvarenja. Morgan, propali glumac, Eš, bivši računovođa i smotani nerd koji se za svaku antizombi akciju priprema tako što stavi onu kacigu što u bejzbolu nose hvatači i temeljno zaštiti i ruke i noge od eventualnih ujeda, te Džoni, gitarista “perspektivnog” benda koji smatra da za njegov muzički proboj nije toliko bitno što su svi ostali članovi mrtvi, dakle ta trojica likova čine okosnicu personala ovog filma. Oni postapokaliptične dane provode uglavnom tako da biste se vrlo rado mijenjali s njima – slušaju muziku, gledaju filmove, igraju igre, povremeno telefoniraju curama koje su nekad upoznali (a koje su naravno odavno pretvorene u zombije) i ostavljaju im poruke na sekretaricama, a kad zaliha nestane, ide se u superzabavnu posjetu supermarketu, koja uključuje makljažu sa gomilom prilično bezopasnih zombija i jurcanje sa supermarketskim kolicima. Ah, da – i naravno sve je besplatno! A kad im dosadi trenutno prebivalište, jednostavno se presele.
Last of the Living je, prema tome, film koji zastupa tezu da je kraj svijeta (ako se potrefite među malobrojnim preživjelim osobama, naravno), pogotovo zombi kraj svijeta, zapravo jedna sjajna stvar. To je upravo i mišljenje koje zastupa potpisnik ovih redova, te stoga vrlo pozitivan opšti utisak koji je film ostavio na mene. Nema dakle kuknjave, prenemaganja, lamentovanja nad kletom sudbinom ljudske rase, romerovskih premišljanja oko toga ko su pravi zombiji i sl. Kad se pojavi zombi, zna se šta je činiti i tu nema velike filozofije.
Spomenuh gore preseljenja – jedno od njih i dovodi do priče ovog filma (“priče” u najširem mogućem smislu, jer je scenario svakako prilično grozno nemaštovit). Naime, naši heroji nalete na superzgodnu mladu naučnicu i njenog oca, koji imaju rješenje za opstanak ljudske rase – riječ je o nekakvom serumu koji zombije vraća u ljudski oblik. Pretpostavljam da se to u svakom slučaju odnosi samo na one koji nisu previše demolirani. Zamislite, odjednom vam se vrati svijest i shvatite da ste do prije nekoliko minuta bili zombi i da vam je, u međuvremenu, neko odvalio vilicu, odsjekao nogu i ruku i iskopao oko! Užas. Uglavnom, otac vrlo brzo strada u naletu jednog posebno upornog zombija, a našim herojima ostaje da otprate Herojsku Naučnicu do nekakve bolnice i da tamo iz nekog zombija izvade dovoljno krvi da može da posluži nekakvim naučnicima koji se nalaze na ostrvu Stjuart i koji će od toga da naprave antizombi lijek. Ili tako nešto.
Nakon mnogo peripetija i gubitaka u ljudstvu, uz pomoć aviona i letačkih “sposobnosti” Eša, koji ih je brusio kroz igre na PlayStationu, uzorak krvi stiže na ostrvo Stjuart, samo da bi naše heroje tamo dočekalo neprijatno iznenađenje.
Svako ko je gledao Shaun of the Dead lako će primijetiti sličnosti u pristupu ova dva filma. Prvenstveno se to odnosi na likove – kad bi se kojim slučajem spojili u jedan film, mislim da bi se sjajno družili. Pošteno govoreći, iako je humor u ovom filmu u pojedinim trenucima uspješan, to ipak ne dobacuje do nivoa Shauna. Zamjerke možemo da uputimo i na glavnu žensku ulogu – iako je u pitanju superzgodna mlada naučnica, njena pretjerana ozbiljnost i cmizdrenje znaju da predstavljaju mali problem. Sreća je što su ostala trojica dovoljno blesavi i u dovoljnoj mjeri je ne shvataju ozbiljno da sve to bude sasvim lijepo podnošljivo. Još jedna sitnija mana, za koju ne možemo da krivimo nepostojeći budžet, jeste režija nekih scena. U nekim trenucima vam se jasno stavlja do znanja da na kraju scene treba da dođe nekakav pančlajn, koji obično ili ne dođe ili bude potpuno mlitav. Srećom, opet, ovakvih trenutaka nema previše.
Ono za šta možemo da krivimo nepostojeći budžet jesu specijalni efekti, iznutrice i sl. Svi obožavaoci Miroslava Lakobrije biće temeljno razočarani malom količinom prosute krvi, odvaljenih udova i sl. Zombiji uglavnom jesu lijepo našminkani i liče na zombije, ali kad dođe vrijeme sukoba s ljudima i masakra, sve to se premalo vidi, a i ono što se vidi uglavnom je neki neinspirisani CGI.
Međutim, kvaliteti filma lako nadvladavaju sve ove nedostatke. Last of the Living je prvenstveno film o apokalipsi, pa tek onda o zombijima. Zbog toga uopšte nije problem što sve u svemu nema mnogo zombija – kao nadoknada odlično služe puste ulice, napuštena vozila, a bogme i prekrasni pejzaži Novog Zelanda, koje možemo da vidimo tokom leta avionom prema ostrvu Stjuart. Ovaj film zapravo bez većeg truda pogađa tamo gdje su mnogi visokobudžetniji i kvalitetniji filmovi pali – pomenute puste ulice, napuštene bolnice, aerodrom iza kojeg puca pogled na otvoreno prostranstvo, zajedno sa (namjerno) cheesy “jezivom” muzikom, sve to dakle pruža sjajan osjećaj da je sve otišlo u tri lijepe i da je taj odlazak svega u tri lijepe vrlo zabavan. Kad pročitate On the Beach, bude vam drago što sjedite u udobnoj toploj sobici, bez nuklearnog rata na vidiku. Kad pogledate ovaj film, poželite da ste jedan od (preživjelih) aktera u sveopštoj apokalipsi sa zombijima. Takođe moram da pomenem da je kraj filma prilično neobičan, ali i vrlo interesantan i da željno očekujem nastavak filma, koji je režiser Logan MekMilan najavio za dvije godine. Ako u međuvremenu još malo izbrusi svoje režisersko-scenarističke sposobnosti i nabavi više para, uz srce koje mu je neosporno na pravom mjestu, mogli bismo da dobijemo pravi zombi-biser. Stay tuned!
9
Ponovo se desilo da pogledam animirani film koji mi se uopšte ne gleda i da se on ispostavi kao odličan. Prethodni primjeri su Strings, Nocturna i u nešto manjoj mjeri Corpse Bride. Svi oni su zahvaljujući fenomenalnom mračnom ambijentu i originalnoj izradi nadoknadili određene manjkavosti i neoriginalnosti u scenariju (osim Corpse Bride, koji i nema manjkavosti u scenariju) i dospjeli na moju listu omiljenih animiranih filmova dvaes prvog vijeka.
Kao prave cjepidlake, odmah ćemo krenuti sa onim što ne valja – najslabija tačka 9 je scenario. Iako je osnovna priča sama po sebi zanimljiva i originalna – postapokaliptična budućnost u kojoj je čovječanstvo zbrisano nakon rata s mašinama, te svijetom lutaju ogromne mehaničke zvijeri i majušne lutkice koje bježe od njih – razrada svega je otišla u tri lijepe. Treba progutati totalno kretensku karakterizaciju, gdje se lutke kompletno ponašaju kao ljudi i to ne kao pravi ljudi nego grozno klišeizirani karakteri iz niskobudžetnih filmova koje smo vidjeli tri milijarde puta ranije. Heroj filma, lutka broj 9, je mladi idealista (check) koji dolazi u komunu lutaka predvođenu Kukavičkim Vođom (check) Brojem Jedan, čiji henčmen broj 8 je pokorni slugan i siledžijski rmpalija (check). Nakon što zvijeri kidnapuju entuzijastičnog genija (check), broja 2, broj 9 pokreće spasilačku misiju (check) uprkos protivljenju Velikog Kukavičkog Vođe (check). U pomenutoj misiji, taman kad im dupeta vise o koncu, pojavljuje se Herojska Ratnica (check) broj 7 i spašava ih. I tek onda kreće prava priča, jer naš nespretni junak pomoću nekog artefakta koji je teglio otkako se probudio (tj. nastao) aktivira Vrhovnu Demonsku Zvijer koja proizvodi Druge Zvijeri i sad se valja i time pozabaviti, a nazad u komunu više nisu dobrodošli.
Što je još gore od potpune scenarističke neoriginalnosti i jeftinoće unutar odlične ideje jesu potpuno idiotske i nepotrebne aluzije na Hitlera i nacizam. Apparently, Mašinu Koja Proizvodi Druge Mašine konstruisao je isti naučnik koji je napravio i Lutke, naravno za Dobrobit Čovječanstva, ali njegov mecena, zli Kancelar (sic!) je smatrao da je bolja ideja da on pomoću pomenute mašinerije zavlada svijetom. Kad ovome dodamo i ikonografiju u vidu napadnih crveno-crno-bijelih i sl. Zastava i simbola, dobijamo “poruku” koja je suptilna kao mlaćenje ciglom po čelu. Jedino je Ralf Bakši bio veći manijak, ali kod njega je teško uopšte govoriti o “aluzijama”, “simbolici” i sl. jer je manijak eksplicitno imenovao Hitlera i naciste, sa sve kukastim krstovima, tenkovima i šta ti ja znam. Uglavnom, pomenuti naučnik je prije nego što je odapeo ostavio neku vrstu ostavštine svojoj posljednjoj kreaciji, lutki broj 9 (ako niste pažljivo čitali tekst od početka, to je naš heroj), ali o čemu se radi i šta se dalje dešava neću spojlovati. Bitno je da scenario, kakav god da je, pruža priliku za jednu epsku avanturu, sa dosta akcije, spektakularnim scenama, a bogme i temama za odrasle. Ne, ne mislim na imbecilne seksualne aluzije koje moronski dizajneri stavljaju u ionako slabe dječije filmove, misleći da ih taj wink wink prema odraslima u stilu “Divi ovo, dijete vidi samo bukvalno značenje ove rečenice, a vi, njegovi mama i tata, kontate seksualni podtekst, zar nismo genijalni što svojim filmom apilujemo i mlađim i starijim gledaocima?” čini pretjerano inteligentnim i inovativnim. Pod adult temama podrazumijevam opštu mračnost teme, nedostatak pixarovskog šareniša i infantilnog humora (ovo dvoje je odvojeno, dakle ne insinuiram da je infantilni humor karakteristika Pixara) i činjenicu da likovi ovde bogme ginu bez pardona. I mada je kraj filma pozitivan i optimističan (bar za lutke, za nas ljude slabo ima nade jer smo svi pokojni), činjenica je da tokom priče preko nekoliko glavnih likova ode u posjetu vječnim lovištima.
Ono što sve primjedbe vezane za scenario čini beznačajnim jeste vanserijska atmosfera. Nekako je veličanstveno to što se minijaturne lutke bore protiv ogromnih (odlično dizajniranih) mehaničkih nakaza, a sve tu u opustošenom postapokaliptičnom stimpank svijetu. Pomenuta čudovišta uopšte nije lako opisati, kao na kraju krajeva ni same lutke, pa stoga nek vam kao vrlo grub orijentir posluži ovih nekoliko sličica. Naravno, to je vrlo mali dio onoga što može da se vidi u filmu.
Sitan problem jeste što je, kao kod Cloverfielda, gledanje na velikom platnu, u bioskopu, skoro obavezno. Akcione scene su napravljene s namjerom da budu spektakularne i tu nema nikakvog kompromisa. Ja sam čak pomislio da film pati od trideitisa, tj. želje da nam u svakoj sceni tutne nekakav objekt pravo u oči, bilo da je to nekakva daska ili nešto što se raznijelo u paramparčad pa komadići lete pravo prema nama ili džinovsko bura ili ko zna šta još. Međutim, rovarenjem po Internetu nisam uspio da nađem informacije o bilo kakvoj 3D verziji. Hence moja zbunjenost. Nevertheless, ovo pod obavezno gledajte u bioskopu, a ako ne uspijete, smatrajte se oštećenim. Ili bar nađite neki odličan DVD rip i pustite ga na ogromnom televizoru. To opet nije to, ali može da posluži. Ali ako gledate neki krš od DivX verzije, koju pustite na kompjuteru, pa onda kažete kako vam se film ne sviđa jer “ne valja scenario”, onda vas stvarno treba izmlatiti močugom. Neki filmovi imaju odlične scenarije, a neki opet idu isključivo na vizuelnu prezentaciju. Oboje je sasvim legitiman način zabavljanja gledaoca. 9 ide na ovu drugu varijantu. Eto.
KNOWING
Juhu! Film sa misterioznim proročanstvima, zagonetnim brojevima, nesrećama koje odnose ogroman broj života i plus još o smaku svijeta! Ja sam odmah kupljen, ali svjestan sam da postoje neke cjepidlake koje samo žele da po cijeli dan cjepidlače i kojima sve ovo pobrojano nije dovoljno. Zbog toga bi bilo objektivno da rivju filma napišemo iz neutralne perspektive, što naravno nećemo raditi jer se ovaj blog nikad nije pretvarao da mu je neutralnost jedna od primarnih osobina.
Jedan od razloga za zabrinutost prosječnom gledaocu sigurno predstavlja činjenicu da glavnu ulogu u Knowing igra Nikolas Kejdž, ali ispostavlja se da to ne predstavlja problem. Kejdž, naime, u suštini uopšte nije loš glumac, dovoljno je samo da se ne pojavljuje u baš totalno kretenskim filmovima kao što je National Treasure. Njegova uloga ovde je, srećom, normalna, u smislu da nema neke pretjerane patetike koja bi ga prisilila da pravi one svoje grozne face od kojih nas sve podilaze žmarci. Dakle, Kejdž je nekakav profesor na MIT-u (i korupciji), samohrani otac koji živi sam sa malim sinčićem (pleonazam, shoot me) nakon što je majka (a ujedno i supruga) stradala u avionskoj nesreći. Kejdž i sin se nekako snalaze sami i, pored toga što je smrt majke/žene još uvijek friška, nemaju većih problema, osim kretenskog pozdrava koji povremeno upražnjavaju. Nevolje nastaju kad mališan na školskoj ceremoniji otvaranja vremenske kapsule (a to vam je kontejner natrpan crtežima djece od prije pedeset godina) dobije papir sa nekim naizgled bezveze razbacanim brojevima. Zaintrigiran istim, on ga nosi kući, gdje Kejdž u trenutku dosade počinje da ga analizira i dolazi do frapantnog otkrića – brojevi zapravo predstavljaju (ispunjena) proročanstva o raznoraznim nesrećama u kojima je stradao veliki broj ljudi.
Kejdžova vjera u slučajnosti, koju je dobio gubljenjem vjere u smisao i poredak nakon smrti žene, poljuljana je ovim očigledno ispravnim proročanstvima, a dodatno razvaljena nakon što prisustvuje fantastičnoj sceni rušenja aviona u jednom kadru, sa sve eksplozijama i zapaljenim ljudima koji jurcaju okolo i vrište. Dodatno analiziranje papirića s brojevima otkriva da će za koji dan da nastupi, ni manje ni više – smak svijeta (courtesy of which imamo priliku da revijeviramo film ovde). Pored ovako grandioznih dešavanja izgleda manje interesantno što Kejdžovog sinčića prate nekakvi misteriozni ljudi koji ćute kao zaliveni, ali šalju mu poruke telepatskim putem. Logično, scenario bi bio prilično tupav kad se ne bi ispostavilo da je to sve povezano.
Pošteno govoreći, u scenarističkom smislu ovde nema mnogo toga originalnog. Priče o misterioznim kodovima i proročanstvima viđali smo milijardu puta prije, što naravno nije nikakva mana. Takvih filmova i filmova sa zombijima nikad dosta. Međutim, od prosječnog filma sa takvom tematikom Knowing se izdvaja pojedinim zaista spektakularnim scenama razaranja i masovnih pogibija. Zbog nastojanja da spojlujem što je moguće manje, neću spominjati o čemu se radi, osim u onoj sceni sa avionom o kojoj sam već rekao. Dakle, kad vidite tu scenu, znajte da ima još. Meni je bilo vrlo zanimljivo da u jednom relativno klasičnom trileru/misteriji vidim scene koje skoro da gaze na teren Rolanda Emeriha. Iako ove odlične demolirajuće sekvence ne štrče od ostatka filma već imaju svoje mjesto u priči, sigurno je da će Knowing jedno duže vrijeme ostati upamćen upravo po njima i da neće tako brzo potonuti u zaborav.
Knowing sa Signs pored atmosfere dijeli još jednu karakteristiku koja neizmjerno iritira sve (ne)poštene ateiste, a koji naravno mogu da skoče u jezero, a to je jasno naglašena religioznost na kraju filma. To ne znači da su ovi filmovi fundamentalistička hrišćanska propaganda (kao npr. Left Behind i njegovo društvo) gdje je sve podređeno propovijedanju i preobraćanju mladih i naivnih ateista u krvožedne pravoslavce. Knowing je film koji ima stav, ali taj stav nam ne nabija na nos već predstavlja kroz zanimljivu priču.
Kad smo već kod toga – sigurno da ovom filmu može, ako ste baš cinično nastrojeni, da se spočitne mali milion nedosljednosti, nerealnosti i sličnih stvari. Međutim, to važi za skoro svaki film, pa i za klasike koji su univerzalno prihvaćeni kao klasici. Zbog toga bi bilo vrlo nepošteno cjepidlačiti o ovom filmu, koji na kraju krajeva i nije zamišljen kao nekakav edukativni kurs iz fizike, termodinamike ili čega već, već prvenstveno kao dobra zabava.
Po osnovnom principu novinarstva – da se čuje i druga strana (copyright (C) Milojko Pantić) – evo vam link za jedan vrlo negativan rivju Knowinga. Samo pazite, pun je spojlera. A inače, pisao ga je onaj namćor i cjepidlaka Dejan Ognjanović, kome su u ranom djetinjstvu hirurškom intervencijom odstranili sposobnost za uživanje u dobrim filmovima.
Ghoulov rivju
LAST NIGHT
Režija: Don McKellar
Dođavola i k vragu! Tako sam želio da ovo bude jedan od najboljih filmova na svijetu i opet sam se razočarao. Last Night je na kraju balade ispao nešto što može a i ne mora da se pogleda A potencijal je bio neviđen – kanadski indie film o posljednjoj noći pred smak svijeta, sa svim major kanadskim facama u glavnim is sporednim ulogama (uključujući Dejvida Kronenberga). Aj min, kako to može da bude manje od fenomenalne genijalnosti???
Odgovor je jednostavan: Ako ga napiše i režira neko kome bi mnogo bolje bilo da se drži onoga što zna da radi, a to je gluma. Ovde ćemo da napravimo malo poređenje – Edward Burns, koji mi je postao simpatičan nakon što sam pogledao A Sound of Thunder, zagorčao mi je život svojim ultimativnim remek-nedjelom zvanim The Groomsmen, zapanjujuće katastrofalnom dramurdom sa tako bezobrazno idiotskim scenarijem da sam se preko nekoliko puta crvenio u toku filma, ne vjerujući da je neko rekao upravo ono što je rekao. Taj film je naravno bio do poklopca pun poznatim glumcima (raspoređenim na potpuno pogrešne uloge) i mnogi «kritičar» sa IMDb-a ga je nazivao inteligentnim (sic!), duhovitim i ko zna šta još. A i Robert Reford himself je svojevremeno sa ponosom isticao kako je, eto, baš on na svom Sandensu lansirao Eda Burnsa, filmom The Brothers McMullen. Taj doduše nisam gledao, ali sam jednom na TV-u ukačio jednu scenu koja mi je bila sasvim dovoljna da procijenim njegov «kvalitet». Ukratko – Ede Burnse, drži se glume i pusti da scenaristi pišu scenarije, a režiseri da režiraju. Svako nek radi svoj posao. Kad mi rikne česma, ja se ne pravim pametan i pokušavam sam da je «popravim», već lijepo zovem vodoinstalatera, kome je to posao, te na kraju svi budemo veseli – on što me je olakšao za pare, česma što je proradila, a ja što mogu ponovo da pijem vodu.
Slučaj sa Donom MekKelarom, naravno, nije ni približno tako drastičan. MekKelar je ipak Kanađanin, što ga čini po defaultu inteligentnijim od prosječnog Amerikanca (ako vam se ovakvo disovanje Amerikanaca ne sviđa, možete da skočite znate već gdje). Tako i Last Night nije loš film na način na koji je recimo Groomsmen loš. Zapravo nije loš uopšte. Ali nije ni dobar. U suštini je vrlo teško odrediti šta ovaj film jeste.
Sama ideja je odlična – ali ispostavlja se, prije za kratki film nego za dugometražni. Dakle, šest je sati do kraja svijeta, nalazimo se u Torontu i pratimo nekoliko likova i način na koji preživljavaju posljednje sate. Ne pitajte kako dođavola ljudi znaju da će tačno u ponoć tog dana da nastupi smak svijeta jer nam se to bukvalno nijednom riječju ne objašnjava (ne moram ni da spominjem koliko je ovo odličan potez). Stvari su takve kakve jesu. Film sadrži dva glavna lika i brdo sporednih – glavni su sam Don MekKelar (u ovakvim prilikama kad imate lika koji piše i režira film i da glavnu ulogu samom sebi ne mogu da se ne sjetim sjajne scene u filmu Ed Wood kad se istoimeni hvali kako je i scenarista i režiser i glumac i producent) i Sandra Oh (kako god da se to čita). MekKelar je nekakav nedruštveni osobenjak koji je, ispostavlja se, pogođen smrću svoje žene (ni o tom, srećom, ne saznamo skoro ništa) i odlučuje da kraj svijeta dočeka sam, iako nakratko svrati na nekakvo porodično okupljanje kod roditelja. E sa takvim likom bih ja od prije desetak godina mogao da se identifikujem. Elem, on na toj nekoj simboličnoj proslavi Božića u krugu porodice izbaci nekoliko ciničnih komentara i u tom trenutku se čini da stvari obećavaju.
S druge strane, Sandra Oh pokušava da se dokopa kuće, jer sa mužem ima dogovor da se zajednički samoubiju tačno u ponoć. Međutim, nikako joj se ne da – prvo joj ulična dječurlija demoliraju auto, pa onda ne može da nađe drugi, a ne može ni da dobije muža na telefon, te na kraju završava družeći se sa MekKelarom. Odmah da napomenem – Sandra (tako se zove i njen lik) je jedina osoba u filmu koja pokazuje išta što liči na emocije i ima ubjedljivo najbolju ulogu. Though that’s not saying much.
MekKelarov lik je kilavac i mrljavac kakvog nema na planeti. Iako je on čvrsto odlučio da smak svijeta dočeka sam, vrlo brzo prihvata društvo u vidu Sandre Oh. Kad ga neki njegov kretenski prijatelj zamoli da imaju seks, on se nešto snebiva i mrljavi i kilavi i kenja, te “sviđaš mi se, ali nisam spreman”, te ovo, te ono,... pa se na kraju malo i ljubnu. Mislim, ne znam šta li se mota po glavi tom klipanu, ajd što je glumio dlakavog homića u onom filmu Atoma Egojana, al sad u film koji lično režira meće scenu gdje se ljubi s muškarcem. Btw, u filmu glumi i njegova žena, koja ima scenu seksa upravo s tim likom. Uglavnom, to ponašanje glavnog lika ne daje nam neki konkretan uvid u njegovu psihu, već samo želju da ga tresnemo toljagom po glavi.
Ostali likovi, osim već pomenute Sandre, pomena nisu vrijedni. Sure, zabavno je vidjeti sve te poznate glumce u nekim manjim ulogama, ali sve to nema apsolutno nikakvu poentu. Uzmimo tog lika što se poljubio s MekKelarom – apparently, on odlučuje da pred smak svijeta proba sve što u seksu do tada nije probao (a to je mnogo) – seks sa crnkinjom, seks sa djevicom, apparently očigledno i mutualnu masturbaciju s muškarcom (ako sam dobro skonto), a bogme i seks sa svojom profesoricom francuskog (!). Actually, ovo je zapravo toliko bizarno da je na neki ludački način i zabavno – tom liku se jednostavno žene koje traži pojavljuju pred vratima. Kako li dolazi do njih i odakle ih zna, pogađate, ne kaže nam se nijednom (napomena: ovo ne smatram nikakvom manom). Eto recimo scena kad se Genevieve Bujold pojavljuje u njegovom stanu – ispituje ga šta radi, kako je i tako to, pa se gledalac upita ko mu je ova, možda mama s kojom se dugo nije vidio, no onda lik kaže “Ajmo u spavaću sobu” i ta opcija momentalno otpada. Da je u pitanju profesorica francuskog saznajemo kad ih u bludnoj radnji prekine MekKelar zvonjavom na interfon i profesorica ga na izlasku ispita malo taj francuski. Posljednja koja je završila u njegovim šakama je nekakva radnica u nekakvoj plinskoj kompaniji. Gazda te kompanije je Dejvid Kronenberg, koji zove redom sve pretplatnike da ih pozdravi i informiše da će plin biti normalno isporučivan do smaka svijeta. Ko što rekoh, kako li je ona završila kod onog bludnika, možemo samo da bacamo pasulj.
Što se Dejvida Kronenberga tiče, ispostavlja se da je upravo on muž Sandre Oh (!). Kako to da nisu uspostavili kontakt telefonom (pogađate) nije baš najjasnije. Takođe nije baš sasvim jasno šta se tačno njemu desilo na kraju (ali to je namjeran ambiguitet). Elem, zanemarimo li poznatost glumaca (tu je još i Sara Poli, MekKelarova sestra, sa svojim tupavim momkom kog ko da su vremeplovom donijele iz neke serije iz pedesetih) svi ovi likovi su potpuno nezanimljivi. Okej, ovaj isprobava seks sa svim i svačim. So what? Okej, ovo dvoje oće da se ubiju međusobno. So what? Koga briga za sve to? Niko ne pokazuje nikakve prihvatljive emocije niti ima ikakvih detalja iz njihovih životnih priča koji bi eventualno mogli da nam zagolicaju maštu. Čak ni scena sa proslavom Božića u krugu porodice, koja je mogla i morala da bude čisti urnebes, bila je jednostavno mlaka i osrednja.
Što se tehničkih detalja tiče, interesantno je kako u Torontu uopšte ne pada noć, čak ni u ponoć. Takođe je interesantno to što se na centralnom trgu održava dernek povodom smaka svijeta. Dakle, ljudi su uglavnom pomireni sa sudbinom svijeta, ali nije to ona depresivna pomirenost iz On the Beach, već baš ko da im je potpuno svejedno zbog tog smaka svijeta jer će već za koji mjesec igrati u nekom novom filmu.
Suma sumarum – ovo je materijal za kratki film (koji bi sadržao samo dva glavna lika) koji je nesrećno produžen na dugometražni. Valja priznati da je posljednja scena ipak vrlo simpatična. All in all, ovaj film ni u kom slučaju ne ostavlja neprijatan ukus u ustima nakon gledanja. Problem je što ne ostavlja nikakav ukus.
2012
Režija: Roland Emmerich
Sjećam se da sam često razmišljao o sljedećoj problemskoj situaciji – kad bih imao priliku da razgovaram sa nekom poznatom istorijskom ličnošću koja je odavno mrtva ili na neki drugi način nedostupna u realnom svijetu (što u mom slučaju podrazumijeva skoro sve poznate ličnosti, osim Dejana Ognjanovića), koju bih odabrao i šta bih sa njom pričao? Prvi izbor mi je bio Adolf Hitler (u periodu drugog svjetskog rata, dakle nakon što je napisao Mein Kampf, a prije nego što je totalno skrenuo i odapeo). Onda sam se sjetio da ni Ratko Mladić ne bi bio loš izbor (važno obavještenje: ovaj blog nije angažovan ni u kakvom drugom pogledu osim u umjetničkom i ovaj pasus niti veliča niti kritikuje pomenute istorijske ličnosti. One su tu samo zbog poređenja. Ako niste sposobni da to spoznate i nađete se uvrijeđeni pominjanjem tih kontroverznih osoba, bilo da ste npr. Srbenda sa dna kace koja smatra da je pominjanje Ratka Mladića u istom kontekstu sa Hitlerom uvreda za tog heroja srpskog naroda, bilo da ste ostrašćeni fan Žena Srebrenice koji smatra da nečija želja da razgovara sa tim gnusnim ratnim zločincem automatski povlači njegovu (tj. moju) ratnu zločinastost – dakle, u oba ta slučaja možete da odete da skočite u jezero.) However, nakon gledanja 2012., shvatio sam da je i od Mladića i od Hitlera mnogo zanimljiviji jedan drugi Švabo – naime Roland Emerih. Žrtvovao bih kutiju pokvarenih DVD-ova samo da mogu da ga pitam šta li mu je prolazilo kroz glavu dok je sa Haraldom Klozerom pisao scenario za ovaj film.
Pošto te ne znamo i nema izgleda da znamo (znaju sigurno samo njih dvojica i eventualno njihove žene, ako ih uopšte imaju), moraćemo da nagađamo na osnovu onog što nam se nudi u filmu. Moja pretpostavka je da su oni odlučili da naprave THE blokbaster, nešto što je teoretski nemoguće nadmašiti u pogledu blokbasterovanosti, nešto što će da isprati apsolutno svaki mogući kliše koji postoji u knjizi, ako zanemarimo klišee koji su odbačeni da bi se umjesto njih stavili još veći klišei, sve to sa toliko suludo spektakularnom akcijom i razvaljivanjem svega živog da, kao što već rekosmo, jednostavno nema dalje. Zbog toga su komentari ljudi koji kukaju na klišeizirane likove, patetiku i slično potpun promašaj teme. Jer to su sve esencijalni sastojci pravog blokbastera. Pravi blokbaster ne može da ima vickaste tarantinovske dijaloge ili genijalne antiheroje kao što su Snejk Pliskin ili Eš. Mjera pravog blokbastera je Deni Glover koji samo što se ne rasplače u kapeli govoreći mladom naučniku da on sad ide prema «hrabrom novom svijetu gdje će jedan mladi naučnik da vrijedi dvadeset starih političara». Naravno, pojam blokbastera je prilično fazi i nema jasno definisanu definiciju, tako da možete da me prozivate tvrdeći npr. da je Escape From L.A. tipičan blokbaster, na što bih ja naravno odgovorio brisanjem vašeg komentara. So, let's leave it at this, shall we?
Dakle, šta se to nalazi pred nama i koji su kvaliteti ovog filma? Odmah da se ogradim, NE smatram da je 2012 savršen film. Smatram ga skoro savršenim, a do savršenstva mu fali samo jedna mala sitna sitničica, o kojoj ćemo kasnije. Elem... film počinje bez mnogo tupljenja i davljenja – na samom početku heroj filma, mladi naučnik crnac koga ćemo do kraja teksta da zovemo Adrijan (zbog prisnosti) saznaje od svog kolege nekakvog Indijca da će svijet vrlo brzo da ode dođavola jer su nekakve čestice mutirale pa izazivaju topljenje zemljinog jezgra i pomjeranje kore or something. Pobuni li se naučnik u vama već na početku filma, znači da ste promašili film. Elem, kad naš crnac informiše glavešine u Vašingtonu o tome, počinje supertajni projekt spašavanja ljudske rase i njenih tekovina. Naravno, spašen će biti samo vrlo mali broj ljudi, što u našem crncu budi popriličan osjećaj krivice, ali ne baš toliki da se žrtvuje za nekoga. Ubrzo raznorazni zemljotresi i slične nepogode počnu da pogađaju svijet, a prvenstveno Kaliforniju, što nam donosi jednu od najspektakularnijih i najluđih scena EVER, a to je naravno jurnjava limuzinom kroz Los Anđeles koji se ruši. To je nešto što stvarno vrijedi vidjeti na velikom platnu, jer takva količina suludobesmislenog razaranja i uništavanja kompletne okoline može samo da potpuno razgali srce svakog pravog ljubitelja filma, a naročito ako ste ljubitelj superbersmislenog razaranja i uništavanja. Heroji filma su, naravno pored američkog predsjednika Baraka Ob..., pardon, Tomasa Vilsona (glumi ga Deni Glover u najboljoj ulozi u karijeri (ovo «najboljoj» zamijenite sa «najgoroj» ako ste dosadna kritičarska cjepidlaka koja voli da pljuje po filmovima)) propali pisac Džekson Kertis (Džon Kjuzak) i pomenuti crnac naučnik. Kertis, kao i svi junaci svih blokbastera, živi rastavljen od žene, koja je sa djecom i momkom, nekakvim jevrejskim Plastikom Fantastikom, kome žene plaćaju hiljade dolara da im pipa grudi. Nevolje počnu da se dešavaju kad Kjuzak svoju dječicu odvede u Jelouston, samo da bi tamo našao proključalo jezero i gomilu vojske. U tom trenutku tu je i onaj crnac Adrijan, jer baš tu vrši neka istraživanja. Nakon povratka ekipe iz Jeloustona, počinje apokalipsa.
Kao što već rekoh, 2012 je film koji je toliko natrpan specijalnim efektima i klišeima, da jednostavno nemate predaha. Bukvalno u svakom trenutku na ekranu se dešava nešto bombastično. Ako već nije rušenje neke zgrade, pucanje zemlje, padanje vatrenih kugli s nema, poplava, propadanje hiljada ljudi u ambis i sl., onda je neka «emotivna» dramska scena u kojoj se neko (najčešće Deni Glover) herojski oprašta od bližnjih, tužnog pogleda uprtog negdje u daljinu ili (u slučaju onog drugog crnca) drži herojske govore kojima animira ljude da učine pravu stvar. A ako nije ni to, onda je scena koja je blesava just for the sake of it – npr. kad Plastik Fantastik u supermarketu kaže Amanti Pit (a to je Kjuzakova žena) «Čini mi se da nas nešto razdvaja», samo da bi se sekundicu nakon toga zemlja razdvojila upravo između njih. Ili recimo kad se ruši Sikstinska kapela i pukotina prođe tačno tako da razdvoji kažiprste Adama i Boga. Ili kad se Džon Kjuzak pojavljuje iz provalije bukvalno u posljednji čas, držeći u ruci spasonosne papire. Ili kad se avion za dlaku provuče kroz zgrade koje se ruše. Ili kad Arnold Švarceneger drži konferenciju za štampu i kaže da je «sve pod kontrolom», da bi u sljedećem trenutku sve otišlo u tri lijepe. Ili na kraju, kad se sve lijepo završi (izuzimajući naravno fakat da je nekoliko milijardi ljudi izginulo, ali ne možete imati baš sve u životu) i naši preživjeli heroji, zagrljeni i lica okupanih suncem uprtih u daljinu i bolju budućnost, saznaju da arka ide prema Rtu dobre nade, no less. I tako dalje. Mogao bih da nabrajam do prekosutra. Ukratko, ovakve scene čine da film u bukvalno svakom trenutku bude zanimljiv i da praktično i ne osjetite da traje dva i po sata.
Što se likova tiče, rekoh već da su toliko klišeizirani da to ne može biti slučajno. Emerihovi klišei u ovom filmu čine klišee ostalih blokbastera toliko bijednim u poređenju, taman onoliko koliko su scene nestajanja Los Anđelesa sa lica zemlje spektakularnije od scene razgovora dva lika u kuhinji u nekakvom filmu Džima Džarmuša or something. Prvo, Džon Kjuzak, tipični veseljak koji će kroz kataklizmu čovječanstva uspjeti da vrati porodicu nazad (nije nikakav spojler da plastični hirurg gine, to odmah zna svako ko je u životu pogledao bar jedan film). Ondak, herojski mladi crni naučnik koji ni po koju cijenu (osim po cijenu karte za arku) ne odstupa od svojih principa i vjere u čovječanstvo. Zatim Oliver Plat, bezosjećajni beskrupuloznik kome je samo stalo da se projekt sa arkama sprovede i koji ne daje ni suvu šljivu za patnje čovječanstva. Da i ne počinjem o herojskom predsjedniku – ovaj je posramio i Morgana Frimena iz filma Deep Impact. Bukvalno svaka njegova rečenica odaje bezgraničnu tugu, kao da će istog momenta da udari u dreku, a do pucanja je nabijena emocijama i veličanstvenošću. Njegov oproštaj prvo od Adrijana, a zatim i od svoje kćerke preko telefona, nešto je što je nemoguće prepričati – to morate da vidite i čujete. Ako za ovu ulogu Glover nije zaslužio Oskara (Zlatnu malinu za vas dosadnjakoviće koji ne znate da se zabavljate), onda ne znam ko jeste. Svi američki predsjednici su apsolutna smijurija u poređenju s Denijem Gloverom, pa čak i onaj lik iz Nacionalnog blaga 2. Logično, dobar blokbaster ne može da prođe bez Rusa. Nažalost, nema Petera Stormarea ni Dolfa Lundgrena, ali zato su tu neki (mislim) Hrvati koji rade odličan posao. Debeli pijani ruski biznismen Karpov je suvo zlato ovog filma. Normalno, on je negativac i morao je da odapne, ali bar je imao priliku da učini herojsko djelo prije toga i spasi svog sina tako što ga je zafrljacio preko provalije. Tu je i nekakav pilot Saša, koji je zapravo simpatičan, ali pošto je Rus, mora da zagine (naravno, nakon što se prekrsti lijevom rukom). I naravno, last but not least (hehe, mislili ste da ću da zaboravim, right? – kad ste vidjeli film o smaku svijeta bez ludog radio-proroka koji je sve predvidio na vrijeme? Ovde je to odlični Vudi Harelson.
«A žene? Šta je za ženama, ti muški šovinisto???» pitaće mnogi zabrinuti ljevičar i/ili žena. E pa to je ono što sam spomenuo na početku o klišeima koji su zamijenjeni još većim klišeima – ne morate mi vjerovati na riječ, ali ovo je film u kome nema harizmatične žene naučnika (!). Da, da. U normalnim PC blokbaster okolnostima lik Adrijana Helmslija bi bio žena, ali Emerih ne benda živu silu i uspijeva i to da nadmaši. Dakle, portretisanje žena u ovom filmu je arguably još urnebesnije od portretisanja svekolikog raspadanja Los Anđelesa. U filmu postoje tri prominentna ženska lika – prvi, naravno, Amanda Pit, bivša žena Džona Kjuzaka i cura plastičnog hirurga Jevreja. Ona apsolutno ništa nije uradila u čitavom filmu osim što je vikala «Kuku, požuri, pogibosmo, ajde, dolazi vamo, vraćaj mi djecu na vrijeme!» i tako to. Nekad te žene opravdaju svoje postojanje bar time što u ključnom trenutku spase dupe našem heroju, ali ovde jok. Dobro, ima ona scena sa ulaskom u avion, ali to je otprilike to. Najbriljantnija stvar vezana za nju je što ne tuguje ni sekundu za momkom koji je odapeo i instantly se baca nazad u naručje Džona Kjuzaka. Pojedite to, vi jevrejski hirurzi za grudi! Zatim, tu je cura ruskog milionera, čija svrha je potpuno nejasna. Istina, ona se muvala sa plavokosim pilotom i imala je nekog psa, ali film bi bio potpuno isti i da se njen lik jednostavno izbrisao. I to me dovodi do apsolutne Kraljice Besmislenosti, najtupavijeg i najbesmislenijeg lika vjerovatno u istoriji ne samo filma već umjetnosti uopšte, a to je predsjednikova kćerka koju ovde glumi Tendi Njutn. Njene scene se uglavnom svode na to da bude tužna i da traži da joj neko objasni šta se dođavola dešava. I tako u toj njenoj tugaljivosti prođe čitav film, da bi se na kraju u ultragenijalnournebesnoj sceni smuvala sa onim crncem (e TO sigurno niste mogli da pogodite!). A tek njeni pokušaji glume...
Mnogo toga ima još da se kaže o 2012, ali nadam se da sam ovim kratkim rivjuom uspio bar donekle da naznačim zašto ovo smatram jednim od najznačajnijih filmova posljednjih godina. E sad, pitanje je – zašto i pored svega ovoga ovo nije savršen film? Preživjeli ljudi uz simbolični sunčev sjaj otiskuju se u Nojevoj barci prema Rtu dobre nade, mislim šta uopšte i teoretski može da bude bolje od toga? E pa po mom mišljenju nešto bolje bi bilo da su umjesto arki stvarno u pitanju (kao što to kaže Vudi Harelson) svemirski brodovi i da se film završi njihovim odlaskom u svemir (gdje bi se, eventualno, sudarili sa nekim vanzemaljskim brodom). Moram priznati da sam se potajno nadao takvom kraju, ali šta je tu je. Jedino to se može smatrati vrrrrrrrrrlo sitnim letdownom u ovoj otherwise paradi apsolutnog savršenstva.
Naravno, ovaj film i sam po sebi predstavlja kataklizmu neke vrste – kataklizmu za blokbastere, naime. 2012. nije okončala filmove o smaku svijeta (jer pomenuti može da se prikaže na mnoštvo različitih načina – zombiji, virusi, opustošena madmaxovska zemlja i tome slično), ali je sigurno okončala blokbastere kakve trenutno znamo. OVO je nemoguće nadmašiti i mislim da će svi dobro da razmisle prije nego što se sljedeći put budu uzdali u spektakularne specijalne efekte i herojske američke predsjednike crnce koji u samrtnom času govore «Dorothy, I'm coming home!». Nakon 2012 sve drugo će jednostavno da izgleda nespektakularno, možda i smiješno. Biće zanimljivo pratiti razvoj situacije u naredne tri godine. Zašto ne poslije toga? Why, pa zato što nas čeka smak svijeta!
ON THE BEACH
This is the way the world ends
This is the way the world ends
This is the way the world ends
Not with a bang but a whimper.
Ove mudre riječi T.S. Eliota postavljene su kao nekakav moto na prvoj strani ove fenomenalne knjige (primjećujete već da objektivnost nije baš neka odlika ovog bloga, ali zato senzacionalnost i bombastičnost izražavanja svakako jeste) i to sa dobrim razlogom. Jer knjiga On the Beach govori upravo o tome, nejmli o kraju svijeta. I to upravo eliotovskom «whimper» kraju, u suprotnosti sa emerihovskim bangom.
Daklem, nekakav nuklearni rat (o kome se srećom vrlo malo govori) opustošio je čitavu sjevernu hemisferu, a i južnu čeka ista sudbina zbog radijacije koju vazdušna strujanja neminovno vuku prema jugu. Australija je posljednje utočište (dobro, pretposljednje ako uračunamo i Antarktik) živog svijeta, ali i njoj ostaje svega nekoliko mjeseci. Preživjelima ostaje samo da smisle kako da to preostalo vrijeme iskoriste, jer spasa nema.
Baš sam danas malo rovinjao po netu u sklopu pripreme za pisanje ovog rivjua i naletim na nekakvu cjepidlaku koja kritikuje naučni aspekt knjige, tvrdeći da sve to nije nimalo realno, da bi radijacija brzo nestala i tome slično. Na sve to možemo da konstatujemo – who cares? Ovo je fikcija, a fikcija nije obavezna da se drži ograničenja realnog svijeta. Meni je sve to bilo savršeno uvjerljivo anyway. Dakle, ako ste baš cjepidlaka i iz nekog razloga mrzite ovu knjigu, možda možete da joj zamjerite tu eventualnu naučnu nepreciznost, ali onda stvarno za vas nema nade.
No, da se vratimo knjizi. Jedna od stvari koje su me impresionirale je koliko je ovo u stvari nepretenciozna knjiga. Don't get me wrong, tematika je supergrandiozna i daleko od nepretenciozne, ali mislio sam na samu strukturu, stil pisanja i tome slično. Ovde nećete naći super-ultra-mega-kul rasturačke rečenice kao npr. u Ziskindovom Parfemu (i naravno, da odmah raščistimo, jako volim Parfem), nema dijelova u kojima se autor na po petnaest strana udubljuje u psihologiju nekakvog lika koji pati nad zlom sudbinom sebe i svijeta, actually i inače ima zadivljujuće mala količina kuknjave. Dalje, iako je ambijent prilično «vojni», tj. «mornarički», u smislu da su glavni likovi iz tog miljea i da se stalno pominju nekakva prevozna sredstva, zadaci, činovi i sl., nema opisivanja svakog prokletog ventila svake proklete podmornice koja se pojavi u priči – sve je zapravo svedeno na ono najosnovnije. Rečenice su jednostavne i uglavnom nas informišu gdje je otišao neki lik ili šta je uradio, bez ikakve pretencioznosti ili naratorovog petljanja. Ukupno, knjiga ima manje od tristo strana i čita se (ako ste dobri sa engleskim ili imate neki dobar prevod) u cugu. Bar do samog kraja. Tu je već malo teže čitati u cugu.
Ovo gore spominjem zbog sljedećeg – narator je u knjizi praktično nevidljiv, ali ne u onom negativnom «boli me ćošak od pisaćeg stola šta se dešava, evo vam problemi pa mozgajte nad njima» smislu, već u najpozitivnijem mogućem. Ovde praktično imamo priču koja se priča sama. Ovo dovodi (bar kod mene, vama će možda zasmetati nedostatak fensi-šmensi pozerskih rečenica od po šest redova) do nevjerovatne uvučenosti čitaoca u knjigu – jer između pomenutog čitaoca i pomenute priče ne osjeća se ona tampon zona u vidu pomenutog naratora. Samim tim, mašta je automatski pokrenuta na maksimum, tako da praktično imate film koji vam se odvija u glavi. Ili tako nešto. To je bar utisak koji je knjiga ostavila na mene. Uostalom, šta se ja kog đavola vama pravdam??? Frankly, baš me BRIGA ako vam se ova knjiga ne sviđa! Idite i skočite u obližnje jezero, najbolje.
Sad da se pozabavimo likovima. On the Beach se bavi relativno malim brojem likova – tu su američki kapetan Dvajt Tauers, koji je nakon što je sjeverna hemisfera otišla u vražiju mater sišao do Australije i svoju podmornicu metnuo pod komandu mornarice pomenute zemlje, zatim australijski poručnik Piter Holms, koji je oficir za vezu na posljednjoj misiji te podmornice, Piterova žena Meri, njihova prijateljica Mojra Dejvidson i njen rođak, naučnik dr. Džon Ozborn (u filmskim verzijama iz misterioznih razloga preimenovan u Džulijana Ozborna), koji se takođe nađe na podmornici u svojstvu naučnika. Zajedničko za ove (a i ostale) likove je da su uglavnom svi pomireni sa sudbinom, svjesni da kraj dolazi za nekoliko mjeseci, ali se istovremeno prave ludi i dizajniraju raznorazne dugoročne planove. Apparently, žene malo teže podnose nadolazeću apokalipsu – Mojra je fun-lovin tip i činjenica da svijet nestaje za nekoliko mjeseci prilično je potresa, te pije non-stop. Stvari kreću nabolje kad se upozna sa mirnim i staloženim Dvajtom Tauersom. Piterova žena Meri je malčice psihički labilna i ima određenih, da tako kažem, «zatamnjenja» svijesti. Mojra i Dvajt se, naravno, sviđaju jedno drugom, ali ne konzumiraju svoju vezu zbog vjernosti Dvajta svojoj ženi (koja je, naravno, odavno pokojna). Uopšte, psihologija likova i sl. je prilično zanimljiva (i povremeno bogme uznemirujuća), mada možda prvi pogled na stil pisanja to ne obećava. Inače, kad spomenuh ovo za vezu Mojre i Dvajta – apparently, u filmskoj verziji koju je režirao Stenli Krejmer njih dvoje se ipak smuvaju, što je razlog zbog kog je Nevil Shute, autor knjige, prezirao pomenuti film. Dalje se nećemo baviti pomenutom psihologijom jer bi to oduzelo mnogo vremena, a na kraju krajeva umjesto čitanja nekog kretenskog bloga možda bi bolje bilo da pročitate knjigu, riiiiight?
Šta me je još impresioniralo u ovoj knjizi? Svedenost stila koja simbolizuje svedenost svega je lijepa and all that, ali sama svedenost nečega, ako nema ničeg drugog da je dopuni, ne može baš da bude argument u korist nečega. Well, zadovoljan sam što mogu da kažem da On the Beach ima rijetko uspješno dočaranu superdepresivnu atmosferu svijeta koji je otišao u materinu. Uzmimo recimo Dawn of the Dead. Klasik, jedan od najboljih filmova sa temom apokalipse (or rather, filmova uopšte). Film vrlo lijepo dočarava pustoš u koju se sve pretvorilo, ali za likove ima nade. Slabe i krhke, ali ipak ima. Teoretski je moguće da se solidno naoružaju i rasture zombije. A osim toga, zahvaljujući ponajviše tom filmu postao sam fan zombi apokalipse i za nju navijam da se desi svakog vikenda.
On the Beach je potpuno suprotan. Ovde nema nikakve nade. Od zombija možete da pobjegnete koliko god da ih ima, ali od radijacije jok. Pitate se «Pa što nisu napravili nekakva ogromna skloništa i sl.?» Odgovor je da, vjerovatno, nisu imali dovoljno vremena jer se sve brzo desilo, mada, ponavljam, knjiga se srećom ne bavi pretjerano pitanjima kako je čitav krkljanac nastupio i ko je počeo rat. Dakle, u pitanju je potpuni nedostatak nade i već taj pomenuti filmski utisak koji knjiga emituje čine da vam, potpuno suludo, ne bude drago zbog smaka svijeta (!). Ovo je vjerovatno jedino umjetničko djelo koje me je navelo da bar malo požalim sudbinu ljudske rase koja ode u propast.
Rekoh već da nade nema ni za groš. To baš nije sasvim tačno. Neka sitna nada se javi u jednom trenutku, ali i to samo da bi odmah potom nestala i uvalila nas u još veću depresiju. U pitanju je izvjesni tzv. Jorgensenov efekat, nešto o opadanju nivoa zračenja i slično. Shuteovo majstorstvo (a prsti me već svrbe da napišem – genijalnost) ogleda se između ostalog i u ovom dijelu. Naime, američka podmornica je poslata na sjever da ispita postoji li taj Jorgensenov efekt, tj. da li nivo zračenja stvarno opada gore. Mi pratimo tu podmornicu nekoliko dana (sve pisano onim standardnim neutralnim stilom), onda imamo rez i sljedeće poglavlje počinje povratkom u Australiju. Potpuno nehajno, Shute opisuje neke tamo banalne stvari dok vi grizete nokte i pitate se “A Jorgensenov efekt? Šta je sa Jorgensenovim efektom??? Odgovaraj, gade!” i u neka doba, onako usput, spomene “They have disproved the Jorgensen effect”. I ta jedna prostoproširena rečenica ima snagu čitavih sto stranica koje bi neki manje talentovan pisac naškrabao o kraju posljednje ljudske nade. Predivno. Inače (ovo drugo neću spoilovati), postoji još jedna stvar – već dugo vremena povremeno se pojavljuje nekakav signal iz Sijetla, sa mjesta gdje života nikako ne bi smjelo da bude. Naši heroji imaju zadatak i da izvide taj slučaj. Scena kad član posade u odijelu izlazi na opustošenu obalu i dolazi do rješenja misterije nešto je najbolje što se ikad pojavilo u bilo kojem mediju koji se bavio apokalipsom.
Kao da sve to nije dosta, tu je i sljedeće: Naime, sistem funkcioniše sasvim solidno u posljednjoj ljudskoj naseobini, uprkos činjenici da je kraj blizu. Naravno, kako se približava kraj knjige (i svijeta), stvari se polako raspadaju i to je opet maestralno prikazano. A kao da ni to nije dosta – sami kraj knjige i način kako se naši likovi snalaze u posljednjim trenucima je... pa, nije loše imati paket maramica pri ruci. Sve je opisano bez trunke patetike, ali pogađa ko metak u čelo. Što ste bliže kraju, sve je zanimljivije, a sve je teže za čitanje. Ima tu i jedan ekstremno uznemirujući dio (hint: Piter i Meri imaju bebu) koji je u meni izazvao reakciju kakvu nikad prije (a ni poslije) nisam doživio, a to je da nisam sasvim siguran da želim da znam šta će da se desi na sljedećoj strani.
Nevil Shute i ja polazimo iz različitih (ne suprotnih, ali različitih) ćoškova. Njegov je cilj da prikaže devastirajuće posljedice nuklearnog rata (knjiga je pisana friško nakon drugog svjetskog rata). Mene, s druge strane, zanima isključivo apokalipsa sama po sebi, nezavisno od uzroka (mada mi je nuklearni rat najnemaštovitiji od tri najpoznatija uzroka, koji uključuju još misteriozni virus i najezdu zombija). Ovakva knjiga predstavlja presjek to dvoje – stravična slika svijeta koji je otišao potpuno dođavola bez povratka je nešto što će zadovoljiti i okorjele ljubitelje nuklearne katastrofe i zagrižene fanove apokalipse.
Odbaljezgao sam dosta, ali naravno mnogo toga još ima da se kaže o ovoj sjajnoj knjizi. Lično smatram da je Shute ubo u centar sredine mete i da je ova knjiga autentično remek-djelo. Ona je spawnovala, inače, dvije filmske adaptacije – svježe nakon izdavanja knjige Stenli Krejmer je snimio film s Gregorijem Pekom i Avom Gardner (i Entonijem Perkinsom, for that matter), a prije nekih desetak godina se pojavila nova verzija sa Armandom Asantom. Filmove još nisam gledao, ali imam u planu, te očekujte i njihove rivjuove ovde, mada je sasvim sigurno da oni ne mogu da imaju snagu koju ima ova knjižica.
|
